Ogranak "Seljačke sloge"

Dramska sekcija

- POPIS SVIH IZVEDENIH DRAMSKIH PREDSTAVA PUČKOG KAZALIŠTA BUŠEVEC -

TUROPOLSKI TOP
-PREMIJERA-

Prema pripovijesti Augusta Šenoe
uz korištenje stihova Miroslava Krleže i nepoznatog turopoljskog pamfletiste
pripremio: Ivan Rožić

"llirizam nađe u Turopoljcima nepomirljive protivnike. Bunilo ih je to nenarodno, neprirodno ime, ilirski demokratizam, sjećanje na Napoleonovu Iliriju, strah od germanizacije i kamarilskog apsolutizma, koji je kasnije usuprot Gajevoj "aula est pro nobis" ilirski pokret s Jelačićem užasno izigrao.... Vođa unionista Danijel Josipović je nesumnjivo velika figura i veći značaj od posljednjeg pripitomljenog Gaja. Kao kasnije Ante Starčević, gledaše u ilirizmu negaciju hrvatskog imena, hrvatske posebnosti i ustavnosti, nalazeći u uniji s Mađarima jedino jamstvo za naš i ugarski ustavni i slobodni život..."

(A.G. Matoš, Campus nobilium. Sabrana djela, sv. XI., JAZU/Liber/Mladost, Zagreb 1973.)

    Sjeme nesloge ove zasijao je neki Ludovik Gaj, koji je štampariju, a i uredništvo novina zadobio. Ove novine pod imenom "Horvatske novine" godine 1835. prvi put na svjetlo izišavše, kako u obziru svoga imena, tako i glede narodnoga jezika, zadobiše općenitu pohvalu svih državljana - pače sa zahvalnošću pozdravili su državljani ovu očinsku brižljivost vladanja glede izobražavanja narodnog jezika.

    Nu jedva što protječe jedna godina, i već spomenuti urednik novina naslov njihov "Novine Horvatske" u "Novine llirske" promijeniti, bratinski narod mađarski u istima ne samo crniti, nego i raznim pogrdama vrijeđati nije za grijeh niti za opačinu kakovu smatrao.

    Otuda je slijedilo, da je najveći dio državljana - vidivši da pravu njihovu narodnost hrvatsku sam Ljudevit Gaj ugnjesti nastoji, koji je propovijedao, da joj od Mađara pogibelj prijeti - i želeći nju sačuvati i s bratskim narodom mađarskim i nadalje u prijateljskom i zakonitom savezu ostati -od spomenutoga Gaja i njegovih sljedbenika odstupio.

    Po odstupu ovom i budući da je novinar Gaj na stazi, kojom je jedanput pošao bio, tvrdokorno i ostao, posljedica bila je ta, da su se malenom ovom kraljevstvu dvije stranke porodile, jedna ilirska, a druga vjerna svome zakonitomu sustavu, hrvatska.

(Izvadak iz Reprezentacije Zagrebačke županije upućene Njegovom veličanstvu caru i kralju Ferdinandu, kralju Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, od 20. veljače 1846. godine)

Nastupaju:

   FERKO IŠTVANIČ, turopolski plemenitaš - Zlatko Vnučec
   BARA, njegva žena - Lidija Majcenić
   PLEBANUŠ IVANIĆ - Drago Katulić
   MIŠKEC IŠTVANIČ, otec Ferkov - Nenad Lukić
   JAGA GLIVAREC, suseda prek puta - Marica Grdan
   BLAŽ GLIVAREC, sused prek puta - Stjepan Šipušić
                                                i
    kao PETRICA KEREMPUH - Damir Brebrić

5. tranja 2010. u 19.00 sati Dom kulture Buševec

Ivan Rožić (Nikolin)

BREZA
-PREMIJERA-

Slavko Kolar

Za hrvatsku književnost i kulturu, posebno našu kajkavsku, "Breza" Slavka Kolara je apsolutna klasika. Djelo je na istoj razini kao i "Balade Petrice Kerempuha" Miroslava Krleže. Rečeno je: "Kada bi se u svemir trebao poslati neki zapis, svjedočanstvo o hrvatskoj kulturi, tada bi to trebao biti A. Babajin film Breza" (H. Hribar).

Široj javnosti je malo poznato da je ta slavna pripovjetka nastala u našem zavičaju, u Vukomeričkim Goricama, a većina misli da se radnja zbiva negdje u Zagorju. Surovi seljački život u kojem se ljudi bore s kršćanskim ali i gotovo magijskim poimanjem života kao i međuljudske odnose, koji su posljedica teškog materijalnog i neprosvijećenog duhovnog stanja, Slavko Kolar je opisao dok je kao agronom radio u Hruševcu Gornjem. "Kroz suze i smijeh", kritički ali ne bahato i nadmeno, već s ljubavlju, Kolar je stvorio svoje "junake". Posebnom je pažnjom izdvojio ženske likove. Tako je opisao i djevojku Janicu, nježnu i profinjenu, "brezu među bukvama". Janica je jedan od najjačih ženskih likova u hrvatskoj književnosti. Ona je svjetlo u mraku, biće koje nadvisuje to realno ali i duhovno blato. Sve su to razlozi zašto je Pučko kazalište OSS-a odlučilo uprizoriti "Brezu". Osim što glumci dobro razumiju mentalitet podneblja, bitno je što se baš mi osjećamo pozvani njegovati naš specifični kajkavski jezik, kojim govore i Kolarevi likovi.

Dramsku adaptaciju pripovjetke napisao je Borivoje Radaković, a ta je verzija teksta prikazana prije nekoliko godina u Gavelli. Za izvedbu u Buševcu, tekst je dodatno preveden na naše nariječje - Zlatko Bobesić.

Bitno je napomenuti da se Radakovićeva adaptacija razlikuje od poznatog filma. U ovoj kazališnoj verziji dominiraju izvrsni dijalozi što je poseban izazov za glumce našeg pučkog kazališta. Sam tijek događanja je "izvrnut" pa se Janičin život i kobna udaja za Marka Labudana otkriva tek u drugom dijelu predstave kao posljedica buncanja tijekom njezine bolesti.

Pripreme za predstavu počele su još sredinom 2007. godine. Bilo je najvažnije pronaći mladu glumicu koja bi interpretirala Janicu. Zanimljivo je spomenuti da se Kolareva Janica prezivala Godinić, a obitelj Godinić živi u Buševcu i porijeklom su iz Vukomeričkih Gorica. Uz brojne djevojke koje su bile na audiciji za ulogu, svidjela nam se i Ana Godinić koja je doista utjelovljenje fizičkog lika Janice. Za ulogu je napokon odabrana "kuražna" Marija Čačić, već poznata kao i uspješna šahistica. Marija nije jedina debitantica u našoj verziji "Breze". Uloga zločeste Janičine svekrve pripala je Barici Kovačević koja će svoje vatreno glumačko krštenje doživjeti u jednoj od glavnih uloga. Ostale uoge pripale su već iskusnim glumcima. Tako je uloga Marka Labudana povjerena Zlatku Bobesiću, njegovog oca glumi Branko Berković, a slavnog Jožu Svetog oživjet će Nenad Lukić. Dosadna susjeda Bara siguirno će nasmijati publiku, a za ovu je ulogu zaslužna već nagrađivana Marica Grđan.

U ostalim, ali ne manje važnim ulogama, pojavljuju se:

    Jaga Labudan...Marina Vnučec
    Ježovička....Lidija Majcenić
    Martin Žganjer....Franjo Detelić
    Štef Žganjer........Matija Detelić
    Janičina mati....Vera Pribanić
    Janičin otac......Damir Brebrić
    Amerikanec......Zlatko Vnučec
    Amerikančev sin......Ivan Robić
    Nadšumar....Franjo Kos
    Glazba....Juraj Črnko
    Tehnika......Ivica Rožić, Mario Detelić
    Inspicijent......Neda Vnučec,Karmela Janjić
    Kostimi....Ljiljana Detelić
    Scenografija i rekviziti.....Ivica Rožić, Nenad Rožić, Romana Rožić
    Suradnja i organizacija......Branka Zagorac, Nenad Rožić

24.02.2008. Nedjelja u 18.00 sati Dom kulture Buševec

Romana Rožić
dipl. filmska i TV redateljica

PRIČA O JOBU

redateljica
Romana Rožić

''Priča o Jobu'' je kazališna predstava i uprizorenje poznatog biblijskog teksta ''Knjiga o Jobu''. Tekst je dramaturški obradila redateljica Romana Rožić. Takvu, za kazalište prilagođenu građu su na kajkavski preveli Zlatko Bobesić i Mile Tošić. U predstavi sudjeluje 11 glumaca: Zlatko Vnučec, Zlatko Bobesić, Franjo Detelić, Branko Berković, Stjepan Rožić, Marija Grđan, Josip Sovina, Draga Kos, Nenad Lukić, Branislav Katulić i Matija Detelić.

Osim glumaca, tijekom izvođenja, na pozornici su prisutna i 2 glazbenika koji uz ''živu'' glazbu prate predstavu. To su Marko Robić /gajde, frula, udaraljke/ i Bojan Tošić /bubanj/. Glazbu je odabrao Mojmir Golemac. Posebnost rada na predstavi je izgled glavnog lika: Joba /tumači ga Zlatko Vnučec/ koji treba ne samo glumom već i vanjštinom dočarati mučenika i tjelesno oboljelog čovjeka. U tu svrhu je angažirana profesionalna kazališna i filmska maskerka Jolanda Buhin koja je za Joba izradila masku i kostim.

Za predstavu je izrađena scenografija a dominira veliki drveni okvir koji kao okvir slike uokviruje prizore na sceni. Za tehničku izvedbu scenografije, rekvizita i ostale tehničke zahtjeve zaslužan je Ivica Rožić. Kostime je odabrala sama redateljica uz pomoć Barice Katulić.

Rad na predstavi je započeo u veljači 2006. godine. Bile su to prve pripreme, prevođenje teksta na kajkavski, prve čitače probe. Nakon kraćeg prekida, intenzivniji rad na predstavi počinje koncem travnja mjeseca 2006.g. ''Priča o Jobu'' je premijerno izvedena pred publikom nakon 30 proba. Bilo je to 24.06.2006. u Buševcu. Nakon toga, predstava je izvedena 27.06. u dvorcu Lukavcu, kao dio programa Goričkih večeri. S ''Pričom o Jobu'' je dramska grupa Ogranka seljačke sloge Buševec gostovala na 6.festivalu pučkog teatra u Čavlima 8.07.2006.

Romana Rožić
dipl. filmska i TV redateljica

PUČKO KAZALIŠTE BUŠEVEC
Ogranka "Seljačke sloge"

Tituš Brezovački:
Diogeneš
iliti Vražja škola kelnera Medobuza

Nakon uspjeha s predstavom ŤMatijaš grabancijaš dijakť Tituša Brezovačkog u prošloj sezoni (2004. godine), Pučko se kazalište Buševec odlučilo u 2005. godini uprizoriti i drugo popularno djelo istog autora, komediju ŤDiogenešť. Ovo je djelo već bilo izvođeno u Buševcu 1968. godine pod originalnim nazivom ŤDiogeneš iliti Sluga dveh zgubleneh bratovť. Nakon dramaturške obrade i znatnog kraćenja teksta djelo se ovaj put izvodi pod nazivom ŤDiogeneš iliti Vražja škola kelnera Medobuzať, jer je ovaj naziv prikladniji sadašnjem sadržaju. Obje predstave, u razmaku od 37 godina, režirao je isti redatelj, Ivan Rožić (Nikolin). Ondašnja je predstava bila pozvana 1968. godine na Festival dramskih amatera Hrvatske u Drnišu i pobrala tri priznanja, dva za glumu (Branko Detelić i Stjepan Rožić - Petra) i za režiju.

Kako u ŤMatijašu grabancijašu dijakuť tako i u ovoj svojoj komediji Brezovački ismijava ljudsku glupost, naivnost i lakomost. Poroci budu kažnjeni, a krijepost bude nagrađena. Premda je Brezovački pisao krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća, uvijek nas nanovo iznenade njegovi pitki i vješto napisani dijalozi iz kojih pršti pomalo grubi pučki humor. Njegovi tekstovi pružaju užitak igre glumcima i radost gledanja publici.

I ovom svojom predstavom Pučko kazalište Buševec (osnovano 1923. godine kao dramska sekcija "Seljačke sloge" Buševec) nastavlja svoju dugogodišnju tradiciju njegovanja hrvatskoga kajkavskog stvaralaštva. Vjerujemo da će ova predstava također uspjeti u svojoj namjeri da sadašnjim naraštajima približi Tituša Brezovačkog, jednog od najboljih hrvatskih komediografa.

Tituš Brezovački:

Diogeneš
iliti Vražja škola kelnera Medobuza

Vesela spelancija vu tri dogoda

Osobe ove igre:
Diogeneš...........................................................Saša Robić
Kelner Medobuz.............................................Nenad Lukić
Zmeknirep, Dijak i Mužikaš.............................Saša Lučić
Hermenegild......................................................Franjo Kos
Fernanda.......................................................Marija Grđan
Dobroslav......................................................Franjo Detelić

Dramaturška obrada i režija: Ivan Rožić (Nikolin)
Inspicijent: Lidija Majcenić
Tehnika: Ivica Rožić i Mario Detelić

BREZOVAČKI TITO (Tituš) (Zagreb, 4. I. 1757. Zagreb, 29. X. 1805.). Najbolji kajkavski komediograf, osobito poznat po komedijama Matijaš grabancijaš dijak i Diogeneš ili sluga dveh zgubleneh bratov, te uz Marina Držića najbolji hrvatski komediograf uopće. Tito (Tituš) Brezovački bio je član pavlinskoga reda. Nakon što je car Josip II. taj red ukinuo, Brezovački je postao beneficijat kod Sv. Marka u Zagrebu, gdje je i umro.Osim na kajkavskome književnom jeziku Brezovački je pisao i na štokavštini (uglavnom deseteračke prigodnice s očitim ugledanjem u Andriju Kačića Miošića, npr. ŤUspominak ili Pisma baronu Juri Rožićuť) te na latinskom jeziku..... Među latinskim njegovim pjesmama ima i jedna ispjevana u čast Turopoljca Stjepana Josipovića...
(izvadci iz teksta dr. Ive Pranjkovića u TUROPOLJSKIM VJEKOPISIMA, Narodno sveučilište Velika Gorica,1996, str. 28.)

Tituš Brezovački

MATIJAŠ GRABANCIJAŠ DIJAK
Spelancija vu tri dogoda

Osobe:

MATIJAŠ GRABANCIJAŠ DIJAK..........Zlatko Vnučec
SMOLKO ..........Mile Tošić
VUKSAN.......... Zlatko Bobesić

Redatelj: Ivan Rožić (Nikolin)
Inspicijent: Darko Založnik
Tehnika: Petar Mežnarek
Prilagodba kostima: Barbara Katulić

BREZOVAČKI TITO (Tituš) (Zagreb, 4. I. 1757. - Zagreb, 29. X. 1805). Najbolji kajkavski komediograf, osobito poznat po komedijama Matijaš grabancijaš dijak i Diogeneš ili sluga dveh zgubleneh bratov, te uz Marina Držića najbolji hrvatski komediograf uopće. Tito (Tituš) Brezovački bio je član pavlinskoga reda. Nakon što je car Josip II. taj red ukinuo, Brezovački je postao beneficijat kod Sv. Marka u Zagrebu, gdje je i umro. Osim na kajkavskome književnom jeziku Brezovački je pisao i na štokavštini (uglavnom deseteračke prigodnice s očitim ugledanjem u Andriju Kačića Miošića, npr. Uspominak ili Pisma baronu Juri Rožicu) te na latinskom jeziku Među latinskim njegovim pjesmama ima i jedna ispjevana u čast Turopoljca Stjepana Josipovića... (izvadci iz teksta dr. Ive Pranjkovića u TUROPOLJSKIM VJEKOPISIMA, Narodno sveučilište Velika Gorica, 1996, str. 28.) BREZOVAČKI NA SCENI PUČKOG KAZALIŠTA BUŠEVEC Pučko kazalište Buševec (osnovano 1923. godine kao dramska sekcija "Seljačke sloge" Buševec) dugi niz godina njeguje hrvatsko kajkavsko stvaralaštvo, i to kako djela nepoznatih kajkavskih pisaca poput Hipokondrijakuša Hiti v misli bolesnika i Čina baruna Tamburlana tako i djela novijih autora poput Kolara, Kerstnera, Mesarića ili Vida Baloga. Izvođene su i uspješne kajkavske obrade poznatih dramskih djela (popularan je bio sažeti petnaestminutni Shakespearov Hamlet), a buševski autori napisali su i nekoliko originalnih djela na lokalnom kajkavskom dijalektu. U nekoliko su navrata bili izvedeni i dijelovi iz Krležinih Balada Petrice Kerempuha.

Brezovački je u Buševcu prvi put prikazan 1968. godine. Bilo je to djelo Diogeneš ili sluga dveh zgubleneh bratov, koje je iste godine na Festivalu dramskih amatera Hrvatske u Drnišu pobralo tri nagrade, dvije za glumu i za režiju. Već iduće 1969. godine predstava Svoga tela gospodar (Slavka Kolara) bila je kao najbolja amaterska predstava u Hrvatskoj izvedena na tadašnjem saveznom festivalu na Hvaru, što je ujedno bio i najveći uspjeh buševskih kazališnih amatera.

Godine 1985. izveden je Matijaš grabancijaš dijak. Izvedbu te predstave na 9. Susretu kazališnih amatera Zagreba pohvalno su zabilježili VJESNIK (21.3.1985.) i časopis OKO (23.5.-6.6.1985). Sadašnja predstava Matijaša grabancijaša dijaka ustvari je sažetak toga vrlo obimnog djela. Njime Brezovački želi poučiti gledatelja, izvrgavajući ruglu poroke svojih suvremenika, njihovo licemjerstvo i lažni moral, njihovu gramzljivost, sklonost kartanju i raznovrsnim drugim ispraznim zabavama. Glavnom pak liku, Matijašu, autor pridaje neke nesvakidašnje, upravo nadnaravne osobine. Iz velike galerije likova, koji se pojavljuju u djelu, izabrana su tri lika (Matijaš, Smolko i Vuksan) koja nose osnovnu radnju. Vjerujem da će i ovako sažeti tekst pokazati veliku komediografsku vrijednost Brezovačkoga, koji je neopravdano zanemaren u hrvatskim profesionalnim kazalištima.

Ivan Rožić (Nikolin)

85 godina
PUČKOG KAZALIŠTA BUŠEVEC
Ogranka "Seljačke sloge" Buševec

Tituš Brezovački MATIJAŠ GRABANCIJAŠ DIJAK

Obrada i režija: Ivan Rožić (Nikolin)
Predstava nagrađena na 44. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera

Sezona 2003/2004

MATIJAŠ GRABANCIJAŠ DIJAK na
44. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera

Na 44. festivalu hrvatskih kazališnih amatera, koji se od 21. - 29. svibnja 2004. održao u Karlovcu i Visu, predstava MATIJAŠ GRABANCIJAŠ DIJAK u izvedbi Pučkog kazališta Buševec osvojila je nagrada za njegovanje baštine. Riječki NOVI LIST, od dne 29. svibnja 2004. godine, napisao je da su se "Buševčani na duhovit način poigrali s klasikom kajkavske komedije i vješto reduciravši tekst povjerili jedine tri uloge - klaunovima". Za prvo nagrađenu predstavu amatera iz Kastva i buševsku predstavu navedeno je da su "obje predstave pokazale visoku razinu kazališnog izričaja..."

VEČERNJI LIST od dne 30. svibnja 2004. godine po naslovom "Vuk, Ćelava, Dijak, Četiri kola..." izvijestio je o predstavama, koje su se po kvaliteti izdvojile na viškom dijelu festivala, i među njih ubrojio "Pučko kazalište Buševec sa zanimljivom, klaunskom obradom klasika kajkavske komediografije Matijaša grabancijaša dijaka".

Splitska SLOBODNA DALMACIJA od dne 3. lipnja 2004. godine navodi da je "festival zaronio i u....kabaretsku klauneriju (buševečki Tituš Brezovački)" kao i daje "iz baštine izbavljen i klasik Grabancijaš dijak, a Buševčani su u igri klauna vidjeli šansu dodatne komunikativ-nosti ovog starog teksta."

Prigodom razgovora o predstavi nakon izvedbe na festivalu, selektor Darko Tralić obrazložio je, kako mu je bilo drago nagraditi ideju iz koje se rodila predstava. Ideja da igraju klaunovi je vrlo hrabra i riskantna...Kajkavski se humor spojio s klaunovskim idiomom. Na ovako bi se nešto i profesionalci teško odlučili. Za Jakšu Fiamenga to je pokazatelj kako amateri mogu igrati sve. Kazališna kritičarka Katarina Kolega smatra da bi s ovom predstavom trebalo ići po školama, jer današnja djeca mrze Brezovačkog, a ovo bi bio sjajan način približavanja.

Treba na kraju navesti da su za najboljeg glumca Festivala bila nominirana četiri glumca, među njima čak dvojica iz Buševca, Mile Tošić i Zlatko Bobesić. To je svakako velik uspjeh buševskih amatera.