Dvadeset i prvoga ožujka 2004. godine je prošlo točno 40 godina od izlaska prvog broja Godišnjaka OSS-e Buševec (1964-2004), a dva mjeseca kasnije i Glasa Buševca (Glas Buševca nažalost, zadnji broj izašao je iz tiska 1975.g.). Jedan dugi životni vijek, a meni se čini da je to vrijeme prohujalo (preletjelo) kao vjetar. Međutim, baš ti naši tiskovni glasnici, nasreću, ostat će kao trajni spomenici o našem življenju u jednom teškom, a li za nas koji smo tada bili mladi, zanimljivom i burnom vremenu.

   Prolistao sam nanovo Godišnjak OSS-e br.8, koji je izašao kao jubilaran broj u 10 godišnjici izlaženja naših navedenih tiskovina, iz kojih se vidi da je i onda bilo prekida u kontinuiranom izlaženju. U tom broju tiskani su intervijui (razgovori) sa dotadašnjim urednicima. Teško mi je da moji prvi i odani suradnici i kolege ne mogu danas svjedočiti / govoriti o tom vremenu, jer su nažalost relativno mladi, zauvijek otišli sa ovoga svijeta. Ivan Kos Đoni ljeta 1982.g. u 49 godini života i prof. Mijo Robić dvije godine kasnije u 47 godini života. Obojici ostajem trajno zahvalan jer su moju ponudu za volonterski rad na Godišnjaku OSS-e, a iza toga i Glasa Buševca, objeručke prihvatili i zdušno sa zadovoljstvom na njima radili sve dok su mogli. Zato su i zaslužili da uđu u prvi biografski leksikon Turopolja “Turopoljski vjekopisi” izdan u Velikoj Gorici godine 1996. Na sreću, kasniji suradnici i urednici Josip Robić Haba, prof. Ivan Glavaš, Stjepan Robić, dipl.ecc i drugi još su tu među nama pa mogu i oni iznijeti svoja sjećanja o tim prošlim vremenima. Također zahvaljujem ondašnjem upravnom odboru OSS-a na čelu s predsjednikom Josipom Kovačevićem /Ivana Bizojnkinoga/, kao i onima koji su kasnije vršili te časne dužnosti. Zahvaljujem se i ostalim članovima Sloge kao i svim drugim Buševćanima i šire koji su na bilo koji način pomogli ovom izdavaštvu. Moram reći da smo počeli raditi na Godišnjaku, a da od pribora za pisanje i tiskanje nismo doslovce imali ništa. (jedino je Sloga smogla neki sitni novac za tiskara, tj.za sitotisak kod tiskanja prve naslovne stranice u bojama u firmi gdje sam ja radio. Tu smo ručno slagali u stalaže (police), da se osuši boja, Stjepan Katulić Črnkov i ja ujutro na brzinu, prije radnog vremena da nitko ne vidi.) Morali smo “fektati”, tj. moljakati po našim poduzećima matrice, ciklostil papir i koristiti tuđe pisaće strojeve većinom u DIP-u Turopolje, te sami ručno na šapirograf tj. stroj za umnožavanje na ciklostil papiru, izvlačili stranicu po stranicu. Ondašnji Vjesnik 6.VI.1964.g. zabilježio je ovaj kulturni događaj. Zbilo se tada zanimljivih zgoda, šala i ozbiljnih neprilika. Preživio sam i malo straha jer je netko dojavio u Veliku Goricu da u našem glasniku pišu neki emigranti, ustaše iz Amerike itd., što jasno nije bila istina, ali u kakvom smo sustavu živjeli strah je bio opravdan. Nismo imali pismene dozvole za izlaženje ovih glasila. (A onda se to moralo). Nismo imali čime platiti ni registraciju. Kako su naše tiskovine izlazile povremeno, a nismo pisali ništa opasnog za režim, pa je vlast zažmirila na ovaj slučaj. Međutim, bilo je malo neprilika od nekih naših nedobronamjernih ljudi. Valjda je i tu djelovao naš čuvani “hrvatski jal”. Ali bojali smo se više dežurnih čuvara tekovina revolucije. Progurali smo i to uz druge poteškoće i nedaće, koje su pritiskale većinu naroda u tim teškim vremenima. (Iako stariji ljudi uvijek govore: “kak je negda lepo bilo kad smo bili mladi”. Drugi bi dodavali: “kad se v sake grabe lubilo”. Lijepo je bilo sigurno jedino biti mlad, a o ostalom življenju moglo bi se puno govoriti.) Nakon izlaska Godišnjaka OSS-e u Buševcu u kojem je tiskan i prilog tj. popis tadašnjih članova, javljaju se mnogi stariji članovi nezadovoljni što nisu ušli u taj popis, tako da smo morali tiskati obimnu nadopunu članstva. Ugled društva naglo je porastao. Od tada više ništa u Buševcu nije bilo kao prije. Na kraju, čestitam i zahvaljujem svim kasnijim urednicima i suradnicima koji su dali svoj doprinos da ovaj glasnik i danas izlazi, a posebno sadašnjim činiteljima supružnicima Jasmini i Emilu Bobesić, kao i bivšoj urednici i sadašnjoj korektorici prof. Ljubici Pernar- Robić, kao i Ivanu Rožiću Nikolinom, sa željom da dožive i izdaju još čim više Godišnjaka i tako obogate našu informatiku. Danas u eri računala, mobitela, elektronske pošte i drugog tehničkog i tehnološkog napretka sve ide lakše. Naš staro-novi Godišnjak tiskan u suvremenoj tehnici u bojama, vjerujem da je lijepo i drago štivo svakom Buševčanu i da će tako ostati. Želim da naši mladi nastave tako i s informiranjem, zabavom te novim saznanjima uživaju u svemu lijepome, dobrome i plemenitome. Što mi nekada sve skupa nismo mogli imati.

Josip Kovačević, prvi urednik Godišnjaka, Buševec, 17. siječnja 2005.